Intervjui

Vlatko Stefanovski: NIŠTA NEMA SMISLA BEZ DOBRE MUZIKE, VOLJE I EMOCIJE

Gitarski virtouz svetskog glasa i kompozitor, Vlatko Stefanovski, od strane novinara nazvan „Kraljem gitare”, 50 godina karijere proslavlja nastupima po gradovima regiona.

U njegovu čast i povodom jubileja izdavačka kuća u Beču osmislila je i žice za gitaru pod njegovim imenom. Prvi značajniji uspeh postigao je kao osnivač, mladi gitarista i kompozitor kultne grupe „Leb i sol”, koja je bila pionir u kombinovanju tradicionalne makedonske muzike sa modernim rok zvukom. Tokom pola veka muziciranja, komponovanja i putovanja nastupao je širom bivše Jugoslavije, u Londonu, Americi, brojnim evropskim gradovima. Neguje prepoznatljivu gitarsku tehniku i kreativno pristupa muzici što je rezultiralo velikim brojem albuma. Objavio je14 albuma sa grupom „Leb i sol” i oko 20 solističkih. Njegova samostalna karijera traje i danas, obuhvata različite muzičke žanrove kao što su etno džez, rokenrol, džez fjužn i akustična gitara. Sarađivao je sa vrhunskim muzičarima širom sveta i komponovao je muziku za oko 20 filmova i za pozorište. Poznat i priznat u svetu i u regionu, nagrađivan je više puta za svoj rad, a pored brojnih nagrada dobio je i počasni doktorat umetnosti na Univerzitetu St. Kiril i Metodije iz Skoplja. U našem gradu gostovao je u okviru Festivala „Art front 2”. Njegov nastup izazvao je veliku pažnju Mitrovčana, ali i gostiju iz drugih gradova koji su došli samo da njega čuju. Vlatko Stefanovski oduševio je publiku nošenu dobrim delom instrumentalom, tu i tamo protkanim vokalnim podsticajima: „Jedan, dva, tri…”, potom varijacijama makedonskog tradicionala  „Jovano, Jovanke”, pa svojim hitovima kao što su „Kao kakao”, „Čuvam noć od budnih”, „Mamurni ljudi”, kompozicijom za film „Gypsy Song” i drugim.

Večeras je publika bila u zanosu slušajući Vašu fuziju instrumentalnog roka, etno džeza, bluza i makedonske tradicionalne muzike. Pre ovog gostovanja, nastupali ste u Sremskoj Mitrovici, davno, pre 30 godina. Sećate li se toga?

Mislim da je prošlo čak više od 30 godina, ne sećam se, mislim, davno je sve to bilo, ali bez razlike, drago mi je da sam večeras ponovo ovde. Drago mi je da nastupam na ovom festivalu koji je, vidim, vrlo lepo organizovan i blagovremeno organizovan, oni su nas za ovaj nastup kontaktirali mnogo odavno. Vidim da su dobru kampanju napravili, dobar marketing i da su se ozbiljno potrudili, pokazali su i veliko gostoprimstvo, za sada, tako da mislim da i mi treba da pokažemo ono zašto su nas pozvali. Nastupio je trio, sada nastupam u podmlađenom sastavu, sa novim momcima: na bas gitari Ivan Kukić i bubnjevima moj sin Jan Stefanovski.

U karijeri dugoj 50 godina, kroz grupu „Leb i sol” i u solo karijeri, istakli ste se kao vrsni instrumentalista, slovite za nekog ko vešto kombinuje etno džez, rokenrol, džez fjužn i bluz sa primesama makedonske tradicionalne muzike i neparnih ritmova. Čestitam jubilej kako ćete ga proslaviti?

Tokom cele godine svi koncerti su u okviru obeležavanja tog mog, prilično, značajnog jubileja. Pred kraj godine ću održati velike koncerte u Skoplju, Beogradu i Zagrebu. Počeo sam da sviram gitaru već sa 13 godina, a sa18 sam osnovao grupu „Leb i sol”, toliko je toga bilo, toliko nastupa, toliko ljudi da se gotovo ne mogu ni setiti svega. Inače, sve to najavljujem na svakom koncertu ove godine, da, to je ipak jedan, za mene značajan, jubilej. Koncert će biti u decembru u sveže renoviranom Sava centru, 16. decembra. Presek ove duge muzičke karijere, pored mojih izvedbi,  sa mojim triom, počevši od kompozicija iz vremena Leb i sola, pa još duže solo karijere, upotpuniće gosti, čuveni muzičari : Gibonni, Miroslav Tadić i Damir Imeri.

Svirate na odabranim gitarama, Fender stratokaster, pa Gibson, Vaša glavna gitara Leo Scala potpisana je sa VS, imate ih mnogo, specifičnog zvuka. Mnogi sviraju, ali Vi dirate u dušu. Koju gitaru svirate večaras?

Vrlo zanimljivo pitanje. Večeras sam uzeo gitaru koju nisam svirao sigurno više od 30 godina. Poneo sam dve moje gitare Fender stratokaster. Momci koji sviraju sa mnom su u egzaltaciji jer sam poneo gitaru na kojoj sam snimio značajne albume se „Leb i sol” – „Putujemo”, „Kao kakao” i „Kalabalak”. Sa sobom imam jedan stratokaster više od 30 godina, a večeras sam ga poneo i imam još jedan bekap. Poneo sam dva stratokastera, da, da.

Vi ste virtuoz na gitari, ali ste i kompozitor, mnogo nastupate, nekad s bendovima, pa solo, sada u triju. Kad biste napravili presek karijere, kako ste to uspeli sve da postignete i spojite?

Ne znam, da budem iskren, ne znam kako sam to uspeo da spojim i komponovanje, pisanje tekstova, i sviranje gitara, i pravljenje bendova, i preživljavanje od muzičkog posla, to je jedna jedan rolokoster. To je tobogan, koji ide gore, dole, gore, dole, i ja se vozim na tom toboganu i nekad je super, nekad je mučno, nekad je teško, ali kad pomislim da treba da sviram, to mi da daje snagu, i to mi daje neku energiju da mogu i da putujem. Recimo, ima 600 i nešto km od Skoplja do Sremske Mitrovice, nije malo, ali kad pomislimo da treba da sviramo, nije nam teško.

Jedan ste od najboljih muzičara i kompozitora u regionu. Vaš trio nedavno je svirao i u klubovima za hiljade ljudi i na stadionima za desetine hiljada u SAD-u, te u zemljama: Kanadi, Engleskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Holandiji, svuda u region itd. Isti kvalitet nastupa je i na ovakvim festivalima, kao i na Vašim samostalnim koncertima.

Nastupam sa istim žarom i u Americi, i ovde, i na solističkim koncertima i na festivalskim večerima. Morate sa istim žarom i sa istom pažnjom nastupati svugde, nije bitno da li je petoro ljudi ili 5.000 ljudi u publici, svejedno, jer nikad ne znate do kraja kome se obraćate, a treba se svima obratiti na najbolji mogući način. Ono što znate i umete, pokušajte da prenesete na najbolji mogući način inač nema smisla ovo sve. Cela ova organizacija, sva okupljena masa, sva ovaskalamerija od opreme, sve to, ne bi imalo smisla ukoliko ne bi imalo dobre muzike, dobre volje i dobre emocije.

Poklonili ste publici jedan komplet gitarskih žica koje se prave pod Vašim imenom u znaku jubileja. Simbolično ste bacilli sa scene, pa kome se posrećilo, da ih uhvati. Koja firma ih proizvodi?

Da, uvek bude gitarista u publici, volim da pitam koliko ih ima, pa ovo je bila prilika da nekom od njih darujem žice za električnu gitaru potpisane mojim imenom. Proizvodi ih firma Thomastik Infeld Vienna, u Beču, Infeld E-Guitar Vlatko Stefanovski Edition. Te žice su omotane žicom od superlegure, daju svetao, rezak ton – i merljivo proizvode više snage od drugih žica. Veoma cenim njihov „udarac”. Savršene su za korisnike sa teškim efektima ili za duge signalne putanje gde bi pad mogao biti problem. Posvetili su mi ovo izdanje žica povodom 50. godišnjice mojih nastupa na sceni, moje profesionalne karijere.

Kada biste sumirali pola veka svoje karijere, kako bi to izgledalo? Talenat, vežba, zadovoljstvo, kreativnost, energija iznad svega?

Muzika. Ono što mene interesuje, od čega živim, što volim, za šta živim, to je muzika, zvuk. Bilo je tu mnogo različitog zvuka, od električnog, pa orkestarskog do jednostavnog akustičarskog. Mislim da je to je blagosloveno, to što sam ceo život radio i što još uvek radim. Mogu reći da sam ipak ispunjen, srećan sam, od početka, kad sam još kao dečak tek počinjao da sviram, ta moja mladalačka fascinacija se ostvarila. Zadovoljan sam što mi je život ispunjen ovom blagorodnom profesijom. Muzika je divna, čarobna, ali nije dovoljan samo talenat, potrebno je mnogo discipline i vežbe za izvođača, bolje rečeno, dar je ne samo ono što si dobio rođenjem, već i ono za šta si se izborio. Darovitost, talenat te tera da želiš da ga pokažeš i drugima, da te čuju, da osetiš tu razmenu energije sa publikom. Moraš da budeš u kondiciji, a da bi bio, moraš da uložiš vreme i rad i opet, sve to pokreće strast, nema ništa bez stratsi, bez želje. Sve što sam postigao, nisam planirao, radim, stvaram bez plana, spontano, prateći unutrašnji glas, svoj, pokazalo se, do sada, da me je taj moj implus nepogrešivo vodio.

Najavili ste da će uskoro da bude objavljen Vaš nov album „Mišićna memorija”, „Muscle memory”.

Album je gotov, autorski rad je završen, komponovanje, pa pisanje tekstova, jer to kod mene ide tim redom, prvo nastane muzika, posle reči. Trebalo bi uskoro da izađe, za nekih mesec dana, otprilike. Kompozicije su nastale kao produkt moje trenutne opsesije muzikom, kad ga bude publika čula, videćemo. Nerado dajem etikete i nekakva određenja, ali recimo da je to progresivni rok sa prizvukom fjužna, ima dosta instrumentala, što je nekako neizbežno na mojim albumima. Ima ih energičnih, kao onaj rolokoster koji sam pominjao, gde je kao i u životu sve sastavljeo od uspona i padova i tu su i neki malo nežniji, prave balade. „Mišićna memorija” jer je to progovor moje suštine, unutrašnjeg ja, moje intuicije.

Pišete i memoare? Odlična je prilika da posle pola veka bavljenja muzikom otkrijete možda i neke neispričane priče.

Završio sam tekst memoara, u stvari pokušavao sam da se prisetim svih tih događaja, nastupa, a bilo ih je stvarno mnogo, tako da je to išlo sporo. Knjiga je svojevrstan omaž nekom vremenu kada sam bio očaran svetom, kada sam bio dete i gledao svet drugačijim, nevinim očima. U stvari, naspiano je ono što je i sam život, usponi i padovi, bilo je svega. Pisao sam o detinjstvu, školskim danima u Skoplju, tako, uradio sam već i revizije tog teksta, mislim da još malo doteram materijal i ja sam gotov. Trebalo bi da do Nove godine budu objavljeni. Dobro ste se pripremili za intervju, inače ne jurim klikove, slavu, sve što treba da znaju ljudi o meni je u mojim pesmama, albumima, uskoro, eto, i u memoarima. Mislim da je za gledaoce, čitaoce najbitnija moja muzika. O tome sam i pisao, kako je sve to počelo.

Kako Vam sad izgleda toliko različitih kompozicija, pesama, nastupa? Zajedničko svemu je posvećenost i originalnost.

Uvek dajem maksimum od sebe, nije bitno pred koliko ljudi sviram. Pokreće me strast prema muzici, to tako bilo i dan danas je, uvek. Muzika je jedna najboljih disciplina kojima se čovek može baviti. To što sam radio ceo život i što još uvek radim, mislim da je blagosloveno. Spadam u ljude koji se ozbiljno i posvećeno bave muzikom. Nije to što sviram baš komercijalna muzika, a opet na koncertu u Nišu, od pre mesec dana nije imala gde igla da padne. Isto je bilo i ovde.

Svirali ste sa Londonskim simfonijskim orkestrom, kako je to izgledalo?

Sve je počelo od projekta Balkanska groznica na kojem smo Teodosi Spasov, Miroslav Tadić i ja, sarađivali sa dirigentom Kristijanom Jarvijem, inače Estoncem koji živi u Americi. Zainteresovao se za našu muziku i Teodosi je naspiao aranžmane i mi smo svirali sa mnogim velikim orkestrima. Nastupali smo sa simfonijskim orkestrima prvo u Beču, pa u Lajpcigu, Monte Karlu i na kraju sa najvećim simfonijskim orkestrom na svetu u Londonu.

Za kraj razgovora, važi Vaš stih: „Za malo sreće živimo”.

Da, za malko sreke živeme. Sreća je važna u životu. Možeš da imaš sve, i talenat, i da puno vežbaš, da se trudiš, ali potrebna je i sreća za uspeh.

Razgovarala Slađana MILENKOVIĆ

Najava događaja

Current Month

16sepCelodnevni dogadjaj30Galerija raspisala Konkurs za učešće na sremskomitrovačkom likovnom salonu

17sep18:3019:30211 godina od Boja na Ravnju

red voznje autobuska Red voznje zeleznica

Kurs Evra

ValutaKupovniSrednjiProdajni
116.6889117.0400117.3911